Moć kazališta bez odmaka, uzmaka i predaha

Međunarodni i regionalni festival revijalnog tipa Desiré Central Station održao se četrnaesti put od 25. do 30. studenog u Subotici. Smješten je na dvjema lokacijama, sceni kina Jadran u blizini željezničke stanice i u Pozorištu Dezső Kosztolányi (ujedno i kinu Lifka). Vodi ga mađarski, manjinski redatelj András Urbán. Sam festival njeguje specifični, novokazališni repertoarni koncept kojem je u srži društvena angažiranost, ali i kritičko propitivanje sadašnjice. Avangardne i eksperimentalne tendencije ne začuđuju s obzirom na kazališnu prošlost Subotice obilježenu dolaskom Ljubiše Ristića osamdesetih. Upućuju na nasljeđe vrijedno složenog preispitivanja, pa i novog tumačenja, ali nipošto zaborava.

Studio K iz Budimpešte izveo je predstavu prema djelu Neron Kosztolányija Dezsőa / Snimila Erna Georgina Vituska

Hrvatski predstavnici mahom izvaninstitucionalni

Listajući stare kataloge i upoznajući se općenito s repertoarnim smjernicama jasno je da Desiré od prvog festivala 2009. zagovara suvremeno kazalište – konkretno, provokativno, drukčije ili nove estetike – ono koje je izvan utabanih staza establišmenta. Od hrvatskih kazalištaraca gostovali su Montažstroj, Bacači sjenki, Hotel Bulić, Oliver Frljić. U novije vrijeme zadarski Teatro Verdi, varaždinski Gllugl, zagrebački Radio Teatar i Grupa/Triko Cirkus Teatar. Mahom predstavnici izvaninstitucionalne scene. Neke od mađarskih redatelja poput Jozsefa Nagyja, Árpáda Schillinga, Béle Pintéra, pa i samog Urbána mogli smo vidjeti od Festivala svjetskog kazališta, Gavellinih večeri, Dana satire do gostujućih izvedbi, pa i režija. Schilling postavlja Pansion Eden (ZKM, 2018), a Urbán Životinjsku farmu (HNK Ivana pl. Zajca, 2015) i Drakulu (ZKM, 2015). Festival je tijekom godina ukazivao na različite mogućnosti dekonstrukcije scenskog jezika, ali i na nužnu upornost, pa i otpornost, da se u ne baš uvijek blistavim infrastrukturnim i financijskim uvjetima može i mora raditi kvalitetno jer se polazi od osnovnog impulsa, stvaralačke ideje.

Ove godine pod motom Bez filtera u središtu je umjetnik – bilo da se bori ili zauzima mjesto na sceni, bilo da očajnički traži zajedništvo s publikom, bilo da žudi za talentom ili se tek ispovijeda u maniri psihodrame. Slovenska su gostovanja Solo (Nova Pošta, odnosno Slovensko mladinsko gledališče i Maska Ljubljana), Loše društvo (Nova Pošta, Moment) i O, kako uobičajeno (Studio za raziskavo umetnosti igre – CUK Kino Šiška, Ljubljana) pokazala svu raskoš različitog korištenja scenskog jezika, ali i imerzivnog kazališta koje dovoljno ispipava granice, a da nije napadno ni odveć isforsirano. Vito Weiss u Lošem društvu, kao i Katja Legin te Bojana Robinson u O, kako uobičajeno zauzimaju prostor te ostvaruju drukčije komuniciranje s publikom u eksperimentalnijem, neverbalnom izričaju. Weiss se odmiče od tjelesnosti te u prvom samostalnom projektu odražava sve krize i potrebe umjetnika stvorene u razdoblju izolacije. Osjetno glasnije Katja Legin i Bojana Robinson u izvedbeno-plesnom diptihu O, kako uobičajeno uz početno razbijanje četvrtog zida (Tomi Janežič) sjećanjem na baku (na liniji smo načetoj u Solu Nina, Tomi, Čehov) problematiziraju osobno, žensko iskustvo njegujući komunalno shvaćanje kazališta u kojem se sve dijeli, pa i rođendan.

S druge strane, Studio K iz Budimpešte s izvedbom nastalom prema Kosztolányijevu romanu Neron fizičkim teatrom te minimalnom scenskom dekorativnošću sudara svijet istine i laži, ali i postavlja opća pitanja o položaju umjetnika, kao i odnosu talenta te prosjeka. Jarryjev Kralj Ubu NP Sombor u Urbánovoj humornoj interpretaciji jezikom slika i automatizmom izvođenja svijet vidi kao vječnu klaonicu u kojoj je položaj umjetnika prijeko potreban, iako lomljiv. Obje predstave, iako izgrađene na različitim registrima pokreta, kao i korištenju scenografije i boja, snažno korespondiraju sa sadašnjosti i odnosima moći. Festivalski izbor možda očekivano upućuje na heterogenost novokazališne estetike, no ipak nosi jasnu poruku – kazalište ne smije biti utišano, ono je prijeko potrebno čak i kad u repetitivnosti gesti uzaludno traži tek pokojeg saveznika u publici.

Solo – izvođač za kraljevstvo, kraljevstvo za publiku

Jedna od najdojmljivijih predstava fiktivni je oproštaj, ali i novo poglavlje mlade redateljice Nine Rajić Kranjac, Solo, nastalo u suautorstvu s nadahnutim izvođačima Natašom Keser, Benjaminom Krnetićem i Markom Mandićem. Nina Rajić Kranjac izrasta na temeljima poetike Tomija Janežiča, na brižnosti i minimalizmu, glumačkoj ogoljenosti i dubini te već u studentskim predstavama poput Konferencije ptica koju smo mogli gledati na novoj Akademijinoj sceni F22 pokazuje da će njezin razvedeni kolaž tražiti glumca, ali i gledatelja. Kazalište shvaća kao intiman, kolektivni kolaž, donekle zatvoren u autoreferencijalnost, no opet natopljen s dovoljno humora da može primiti bilo koga. Iako prokazuje pa i slavi određene kazališne mehanizme, maše prividima kao zastavama te stalno hoda po rubu stvarnosti i utopije, njezina zaigranost ne samo da ostavlja impresije nego i postavlja pitanja o sebi, o nama, o kazalištu.

U četverosatnoj izvedbi podijeljenoj na unutarnji i vanjski dio prostor igra važnu ulogu – od sentimentalizma kostima, plakata, rekvizita, uspomena na povijest kazališta što stalno izmiče. Ulazimo u polje rituala, posvećeno mjesto gdje će tamjan ostati na koži, a misli raspršene svuda okolo. Redateljica je na sceni. Jednostavno Nina. Govori o prvom ožiljku i prvoj ljubavi. Uvijek je prema riječima njezine bake u ružičastoj haljini išla ravno grlom u jagode. Djetinjstvo se svodi na jednostavnu dvojbu: ili si baraba ili razbiješ bradu. Malo govori o sebi, malo drugi govore o njoj. I sve je tu pretjerano, zamućene su granice – propituje proces, svaki svoj postupak, no i ne može drukčije nego iz sebe. Nataša Keser, Benjamin Krnetić i Marko Mandić ujedno su njezin alter ego, kolektiv koji je kritičan, ali i vjerni saveznik. Ono što razumijemo u svem tom ludilu ironičnih sekvenci i forsiranja emocija jest da privatno nije nužno istinito, ono je tu da bude ljudsko.

Stoga preokret u drugom dijelu koji uz dijeljenje hrane vani za obiteljskih stolom gdje se provlači motiv Pet života pretužnog Milutina Milene Marković zaziva političke konotacije. Mijenja se jezik izvedbe kao aluzija na podrijetlo izvođača i propitivanje manjinskog položaja u Sloveniji. Perika ne skriva feminizam, a sve ono što je prošlo, primjerice jugoslavenska kinematografija, biva karikaturalno. Odgađa se kraj, pali se vatra jer sve što se od nas traži jest kolektivno savezništvo u kojem je kazalište nužno i prijeko potrebno. Da, novija povijest je tu, pa i generacijske razlike koje dolaze s promjenama statusa umjetnika. Sigurnosti nema ni kad spominje Gašpera Tiča, Danu Zajca, Ivicu Buljana, Simonu Semenič, Žigu Divjaka… Nema ni odmaka, uzmaka, a bome ni predaha. Iako će Nina Rajić Kranjac dati „kraljevstvo za publiku“ u vlastitom kako će reći Dekalogu, ona ipak u nekonvencionalnoj žestini zadržava pravo na utopiju. Možda teatar više nije opasan, ali je sidrište ideja u kojem glumci, a i mi kao gledatelji, imamo slobodu propitivati baš sve. Ponekad solo, ali zapravo uvijek zajedno.